Kolumne
Povratak
Zašto Šimić a ne Šuker
26.11.2017.
Ivica Pezelj
U nedavnom osvrtu naveli smo razloge zbog kojih smatramo kako je krajnje vrijeme za promjene u vodstvu Hrvatskog nogometnog saveza, ali također i za promjenu HNS-a kao takvog. Njegova načina rada, djelovanja, funkcioniranja.

U međuvremenu smo, nakon prilično različitih informacija koje su stizale, doznali da je predsjednik Davor Šuker za 22. prosinca sazvao Izbornu Skupštinu Saveza. Na njoj će se pojaviti s jednoglasnom potporom koju mu je iskazao Izvršni odbor HNS-a. Šukerova kandidatura ima, dakle, vrlo jaku pozadinu, na prvi se pogled moglo zaključiti kako će nekadašnji vrhunski golgeter još jednom vješto odraditi posao 'u šesnaestercu' i ishoditi nov mandat. Uslijedile su i neke sugestije kako to baš i nije 'zicer', kako prostor za promjenu odnosa snaga još postoji...

Nećemo se igrati 'vidovitog Milana' i sada procijenjivati hoće li Šuker nastaviti s predsjednikovanjem ili bi ipak moglo doći do preokreta. Ovom prigodom želimo notirati nešto drugo, usporediti Šukera s Darijem Šimićem, koji se isprofilirao kao ozbiljan protukandidat, kao oponent onome što HNS godinama predstavlja.

Šuker i Šimić, iako ih dijeli sedam godina starosti, bili su suigrači u legendarnom pohodu Vatrenih na svjetsku broncu 1998. u Francuskoj. Šuker u naponu snage, maestralan golgeter, postao je najboljim strijelcem tog Svjetskog prvenstva i ušao u igračku legendu. Šimić mlad, energičan i poletan stoper, u Francuskoj je najavio impresivnu međunarodnu karijeru. Šuker je i danas najbolji strijelac u povijesti hrvatske reprezentacije, Šimić je prvi u njezinu dresu došao do 100 nastupa. Davor je igrao za Real i Arsenal, Dario za Inter i Milan, obojica su bili i klupski prvaci Europe... Sličnosti, dakle, ne manjka, ali što je s razlikama?

Iako ih je mnogo, najslikovitijom, i najvažnijom za aktualne događaje, nameće nam se jedna. A on se tiče načina na koji su Šuker i Šimić zakoračili u dužnosničke vode našeg nogometa. Šuker se prihvatio prestižne uloge predsjednika HNS-a, sigurnim korakom ušao u raskošnu rolu koja podrazumijeva svjetla pozornice, luksuzne hotele, interkontinentalne letove, bankete na koje se dolazi u besprijekornim odijelima.

Šimić je, međutim, izabrao nešto sasvim drugo, nešto znatno manje glasmurozno. Osnovao je Nogometni sindikat i upustio se u borbu za one nogometaše koje životni i sportski put nije odveo do Reala, Juventusa ili Barcelone. Šimiću je, od pitanja je li šampanjac dovoljno ohlađen, bitnije bilo doznati ima li u svlačionici nekog hrvatskog kluba koji jedva preživljava, ima li, dakle, u toj svlačionici tople vode? I može li neki junak naših nogometnih igrališta nekako dočekati plaću, a da pritom ne mora od roditelja tražiti dvadeset kuna za kavu i sok. Šimić se takvim momcima, a u nas ih nije malo, potrudio olakšati život i pružiti ruku dok opet nekako ne stanu na vlastite noge.

Eto, dakle, uporedbe, koja mnogo govori. Imamo Šukerov i Šimićev način, Davorov i Darijev put. Biramo li između dvojice junaka bogatih igračkih karijera, biramo li čovjeka sadašnjosti, onoga koga želimo vidjeti na čelu hrvatskog nogometa, izbor je jasan: Dario!
Povratak
SLJEDEĆA UTAKMICA
Hrvatska - Nigerija
16.06.2018. -
, Kalinjingrad, Rusija